Mirsada Malagić: Srebrenica joj je uzela muža, dva sina i tri generacije muškaraca porodice

Pad Srebrenice

Mirsada Malagić rođena je 10. januara 1959. godine. Kada je 11. jula 1995. pala Srebrenica, imala je 36 godina i bila je trudna. S najmlađim sinom, tada jedanaestogodišnjim dječakom, i svekrom Omerom Malagićem, koji je imao oko sedamdeset godina, krenula je prema bazi UN-a u Potočarima. Prema jednom izvoru, usput ju je geler granate pogodio u desnu ključnu kost.

Njen muž Salko Malagić i sin Admir krenuli su drugim putem, prema Šušnjarima i u šume. S njima je pošao i Mirsadin brat Sadik Salihović. Admir je tada imao 15 godina i 5 mjeseci.

Sina Elvira, rođenog 1973. u Voljavici kod Bratunca, Mirsada je posljednji put vidjela na kamionu UNPROFOR-a na putu prema Potočarima, kada joj je mahnuo. Njegovo ime kasnije se pojavilo na spisku muškaraca koje je UNPROFOR vidio na kamionu.

Dani u Potočarima

U Potočarima se Mirsada sa sinom sklonila u nekadašnju kancelariju u fabrici za pocinčavanje, u kojoj je radila prije rata. Prema njenom svjedočenju, 12. jula među izbjeglice su dolazili srpski vojnici, raspitivali se o muškarcima, djeci dijelili bombone, a muškarce odvodili jednog po jednog na „saslušanje“. Uvečer su vojnici odvodili grupe od osam do deset muškaraca u kuću iza fabrike, odakle su žene čule krike. „Zbog tih krikova i jauka, bili smo prestrašeni, niko nije mogao da spava“, rekla je Mirsada Malagić. Kada je vidjela pripadnika UN-a vezanog za vozilo, shvatila je da ih niko neće zaštititi.

Razdvajanje i deportacija

Prema jednom izvoru, 13. jula general Ratko Mladić obratio se masi kod ulaza u bazu i obećavao evakuaciju prije mraka. Za deportaciju su stigli autobusi srpskih preduzeća; Mirsada je pred tribunalom, između ostalih, navela Strelu, Raketu i Lastu.

Pri ukrcavanju u autobuse vojnici su odvajali muškarce. Među njima je bio i njen svekar Omer Malagić. Prema istom izvoru, odvojeni su i njen zet Ramiz Čakar i komšija Salih Rizanović. Salih je, prema tom izvoru, stajao na vratima s djetetom; vojnik je naredio mladoj Mirsadinoj rođaci da dijete odveze u Kladanj. Djevojka je kasnije pronašla njegovu porodicu, a Saliha više niko nije vidio.

Put prema slobodnoj teritoriji

Prema Mirsadinom svjedočenju, autobus su usput zaustavljale grupe vojnika koje su ženama, prijeteći noževima, oduzimale vrijednosti. Iz autobusa je na livadi kod Sandića vidjela veliku grupu zarobljenih muškaraca. Autobus je nastavio preko Nove Kasabe, Milića i Vlasenice. Kod Tišće su putnici morali izaći i pješice doći do linije razgraničenja kod Kladnja.

Muškarci iz porodice Malagić

Prema vijestima koje je dobila od rodbine, Salko i Admir Malagić posljednji put su viđeni na cesti kod Konjević Polja, gdje su ih zarobili srpski vojnici. Prema jednom izvoru, zarobljen je i njen brat Sadik Salihović.

Pred tribunalom u Hagu Mirsada Malagić navela je imena ubijenih srodnika: svekra Omera (1926), muža Salka (1948), djevera Osmana (1953) i Džafera (1957), sina Elvira (1973), sina Admira (1979) i Samira Malagića (1975), mladića iz porodice Malagić. Tri generacije muškaraca jedne porodice.

Svjedočenje i presude

Mirsada Malagić svjedočila je 3. i 4. aprila 2000. pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu protiv Radislava Krstića, komandanta Drinskog korpusa VRS. Tada je još tragala za svojim najbližima i rekla: „we're still looking for our missing, and we hope“.

MKSJ je 2. augusta 2001. osudio Radislava Krstića za genocid na 46 godina zatvora. Žalbeno vijeće donijelo je konačnu presudu 19. aprila 2004. godine; Krstić je pravosnažno osuđen za pomaganje i podržavanje genocida u Srebrenici. Žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove (IRMCT) potvrdilo je 8. juna 2021. kaznu doživotnog zatvora komandantu Glavnog štaba VRS Ratku Mladiću, između ostalog za genocid u Srebrenici.