Prema optužnici, oko 16. ili 17. jula 1995. pripadnici jedinice Škorpioni strijeljali su na Godinjskim barama kod Trnova šestoricu zarobljenih Bošnjaka, među kojima su bila i dvojica maloljetnika, Safet Fejzić i Azmir Alispahić. Jedan od pripadnika jedinice snimio je pogubljenje kamerom. Snimak je deset godina kružio među vojnicima, a nakon prikazivanja na suđenju Slobodanu Miloševiću 2005. komandant Škorpiona Slobodan Medić i drugi pravosnažno su osuđeni u Beogradu.
Lično svjedočenje · Orahovac · juli 1995. – mart 1996.
Fahrudin Muminović imao je šest, možna sedam godina kada je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, zajedno s ocem odveden na stratište kod Orahovca u blizini Zvornika. Prema svjedočenju jednog pripadnika Zvorničke brigade VRS pred Haškim tribunalom, ranjeni dječak se nakon strijeljanja podigao iz gomile tijela i prebačen je u bolnicu u Zvorniku. Fahrudin je preživio, a kao odrastao čovjek svjedočio je pred Haškim tribunalom o genocidu u Srebrenici.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je 11. jula 1995. pala Srebrenica, Mirsada Malagić je s najmlađim sinom i svekrom krenula prema bazi UN-a u Potočarima, dok su njen muž Salko i sin Admir krenuli kroz šumu. Muža, dvojicu sinova, svekra, dvojicu djevera i još jednog mladića iz porodice nikada više nije vidjela. Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju svjedočila je 2000. godine u predmetu protiv Radislava Krstića.
Biografija · Potočari · 11. juli 1995. – 12. juli 1995.
Fatima Muhić rođena je u julu 1995. godine u krugu bivše fabrike akumulatora u Potočarima, gdje su se nakon pada Srebrenice sklonile hiljade izbjeglica. Majka Hava nikada je nije vidjela, a otac Hajrudin nije doživio da upozna kćerku. Dijete je ime dobilo tek pred ukop 11. jula 2013. godine u Potočarima, gdje je pokopano kao najmlađa žrtva genocida u Srebrenici.
Biografija · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je u julu 1995. pala Srebrenica, porodica Salihović iz Skejića potražila je zaštitu kod baze UN-a u Potočarima. Mlađeg brata majka je spasila skrivajući ga u autobusu, dok je osamnaestogodišnji Abdulah zadržen i ubijen; njegovi nepotpuni posmrtni ostaci identificirani su 2008. godine. Njegova sestra Almasa Salihović danas kao portparolka Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari svjedoči o sudbini žrtava.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. žena koju arhiva navodi samo inicijalima H. T. potražila je spas u Potočarima, gdje se nalazila baza nizozemskog bataljona UNPROFOR-a. Prema njenom svjedočenju, vojnici VRS-a su je ondje silovali, a muškarci iz njene porodice ubijeni su pokušavajući kroz šumu doći do teritorije pod kontrolom ARBiH. O onome što je preživjela mogla je govoriti tek nakon mnogo godina.
Lično svjedočenje · Srebrenica · 11. juli 1995. – 15. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine sedamnaestogodišnji svjedok O predao se 13. jula zajedno s nekoliko hiljada muškaraca, nakon što im je preko razglasa obećana zaštita po Ženevskim konvencijama. U zoru 15. jula pogođen je na mjestu masovnog strijeljanja, ali je preživio među tijelima i s još jednim preživjelim stigao na teritorij ARBiH. Svoje svjedočenje iznio je 13. aprila 2000. godine pred ICTY-jem u procesu protiv Radislava Krstića.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 13. juli 1995.
Saliha Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubila je u julu 1995. u Srebrenici mlađeg sina Edina, muža Ramu i starijeg sina Nermina. Ramo je ostao zabilježen na snimku na kojem, zarobljen, doziva sina iz šume. Saliha je o tome svjedočila pred Haškim tribunalom u postupku protiv Ratka Mladića i vratila se u Dobrak, gdje je obnovila kuću građenu za svoje sinove.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 14. juli 1995.
Ramo Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubio je u julu 1995. mlađeg sina Edina u granatiranju Srebrenice, a nakon pada enklave krenuo je sa starijim sinom Nerminom kroz šumu prema Tuzli. Snimak na kojem zarobljeni Ramo doziva Nermina i druge muškarce da izađu iz šume postao je jedan od najpoznatijih prizora srebreničkog genocida; otac i sin su ubijeni, a pokopani su u Potočarima 2009. godine.
Ramiz Nukić preživio je u julu 1995. proboj kolone iz Srebrenice prema Tuzli, u kojem su ubijeni njegov otac i dvojica braće. Nakon povratka u opustjelo selo kod Kamenice više od dvadeset godina obilazio je šume i minirane staze i pronalazio posmrtne ostatke ubijenih, kako bi porodice mogle sahraniti svoje najmilije. Umro je 8. novembra 2022. u 63. godini.
Senad Beganović imao je četrnaest godina kada je ubijen u julu 1995. nakon pada Srebrenice. Njegovi posmrtni ostaci pronalaženi su u četiri navrata, između 1998. i 2007, u grobnicama Zeleni Jadar, Glogova i Budak, a ukopan je 2014. u Potočarima pored oca. Njegova sudbina pokazuje kako su tijela žrtava premještana iz primarnih u sekundarne grobnice da bi se prikrio zločin.
Rudolf Hren, katolik koji je u Srebrenicu došao kao tromjesečna beba, nestao je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, dok se s kolonom muškaraca kroz šumu probijao prema Tuzli. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici i identifikovani 2010. godine. Majka, supruga i kćerka odlučile su da bude ukopan u Memorijalnom centru Potočari, među ljudima s kojima je živio i s kojima je stradao.
Opis događaja · Školsko igralište osnovne i srednje škole u Srebrenici · 12. april 1993.
Dvanaestog aprila 1993. granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske pale su na školsko igralište u opkoljenoj Srebrenici, gdje se održavao nogometni turnir i gdje su se okupila uglavnom djeca i mladi. Prema zvaničnim podacima, na mjestu je ubijeno 74 bošnjačka civila, a ukupan broj žrtava navodi se do 105. Zvanična istraga nikada nije provedena i za napad do danas niko nije suđen.
Lično svjedočenje · Školsko igralište (poligon) osnovne i srednje škole u Srebrenici · 1993.
Dvanaestog aprila 1993. na školsko igralište (poligon) u opkoljenoj Srebrenici pale su granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), u vrijeme kada su se na njemu ponovo okupljali mladi ljudi. Ahmed Hrustanović, tada dijete, a danas imam u Srebrenici, prisjeća se tog proljeća i vraća se na mjesto na kojem i danas nedostaje spomenik s imenima ubijenih.
Srpske snage napale su 10. maja 1992. bošnjačka sela Suha i Mihaljevići kod Bratunca, dan nakon što su zapaljene kuće u Cerovcu i Polju. U Suhi su ubijeni članovi porodice Hodžić, među njima devetogodišnji Salmir i jedanaestogodišnji Elvis. Salmirovi posmrtni ostaci su pronađeni, a Elvisove porodica traži i danas.
Amir Topčić iz Vlasenice ostao je 1992. godine, kao dvanaestogodišnji dječak, bez majke Aiše, oca Abdurahmana i braće Seida i Sulje. Godinama kasnije Tužilaštvo BiH pozvalo ga je da svjedoči u predmetu o zločinima u Vlasenici i u pozivu zatražilo da sa sobom dovede i majku, nestalu od 1992. godine.