U septembru 1995., nekoliko sedmica prije kraja rata, dok su se srpske snage povlačile iz Sanskog Mosta, pripadnici Srpske dobrovoljačke garde zatočili su desetine bošnjačkih civila u kotlovnici hotela Sanus, a zatim ubili jedanaest muškaraca u Trnovi i 65 ljudi u Sasini. Nijedan neposredni izvršilac do danas nije kažnjen; pravosnažno su osuđeni samo Jovica Stanišić i Franko Simatović, čelnici Službe državne bezbjednosti Srbije.
Lično svjedočenje · Orahovac · juli 1995. – mart 1996.
Fahrudin Muminović imao je šest, možna sedam godina kada je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, zajedno s ocem odveden na stratište kod Orahovca u blizini Zvornika. Prema svjedočenju jednog pripadnika Zvorničke brigade VRS pred Haškim tribunalom, ranjeni dječak se nakon strijeljanja podigao iz gomile tijela i prebačen je u bolnicu u Zvorniku. Fahrudin je preživio, a kao odrastao čovjek svjedočio je pred Haškim tribunalom o genocidu u Srebrenici.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je 11. jula 1995. pala Srebrenica, Mirsada Malagić je s najmlađim sinom i svekrom krenula prema bazi UN-a u Potočarima, dok su njen muž Salko i sin Admir krenuli kroz šumu. Muža, dvojicu sinova, svekra, dvojicu djevera i još jednog mladića iz porodice nikada više nije vidjela. Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju svjedočila je 2000. godine u predmetu protiv Radislava Krstića.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. žena koju arhiva navodi samo inicijalima H. T. potražila je spas u Potočarima, gdje se nalazila baza nizozemskog bataljona UNPROFOR-a. Prema njenom svjedočenju, vojnici VRS-a su je ondje silovali, a muškarci iz njene porodice ubijeni su pokušavajući kroz šumu doći do teritorije pod kontrolom ARBiH. O onome što je preživjela mogla je govoriti tek nakon mnogo godina.
Biografija · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je u julu 1995. pala Srebrenica, porodica Salihović iz Skejića potražila je zaštitu kod baze UN-a u Potočarima. Mlađeg brata majka je spasila skrivajući ga u autobusu, dok je osamnaestogodišnji Abdulah zadržen i ubijen; njegovi nepotpuni posmrtni ostaci identificirani su 2008. godine. Njegova sestra Almasa Salihović danas kao portparolka Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari svjedoči o sudbini žrtava.
Lično svjedočenje · Srebrenica · 11. juli 1995. – 15. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine sedamnaestogodišnji svjedok O predao se 13. jula zajedno s nekoliko hiljada muškaraca, nakon što im je preko razglasa obećana zaštita po Ženevskim konvencijama. U zoru 15. jula pogođen je na mjestu masovnog strijeljanja, ali je preživio među tijelima i s još jednim preživjelim stigao na teritorij ARBiH. Svoje svjedočenje iznio je 13. aprila 2000. godine pred ICTY-jem u procesu protiv Radislava Krstića.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 13. juli 1995.
Saliha Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubila je u julu 1995. u Srebrenici mlađeg sina Edina, muža Ramu i starijeg sina Nermina. Ramo je ostao zabilježen na snimku na kojem, zarobljen, doziva sina iz šume. Saliha je o tome svjedočila pred Haškim tribunalom u postupku protiv Ratka Mladića i vratila se u Dobrak, gdje je obnovila kuću građenu za svoje sinove.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 14. juli 1995.
Ramo Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubio je u julu 1995. mlađeg sina Edina u granatiranju Srebrenice, a nakon pada enklave krenuo je sa starijim sinom Nerminom kroz šumu prema Tuzli. Snimak na kojem zarobljeni Ramo doziva Nermina i druge muškarce da izađu iz šume postao je jedan od najpoznatijih prizora srebreničkog genocida; otac i sin su ubijeni, a pokopani su u Potočarima 2009. godine.
Ramiz Nukić preživio je u julu 1995. proboj kolone iz Srebrenice prema Tuzli, u kojem su ubijeni njegov otac i dvojica braće. Nakon povratka u opustjelo selo kod Kamenice više od dvadeset godina obilazio je šume i minirane staze i pronalazio posmrtne ostatke ubijenih, kako bi porodice mogle sahraniti svoje najmilije. Umro je 8. novembra 2022. u 63. godini.
Rudolf Hren, katolik koji je u Srebrenicu došao kao tromjesečna beba, nestao je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, dok se s kolonom muškaraca kroz šumu probijao prema Tuzli. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici i identifikovani 2010. godine. Majka, supruga i kćerka odlučile su da bude ukopan u Memorijalnom centru Potočari, među ljudima s kojima je živio i s kojima je stradao.
Opis događaja · ulica Zmaja od Bosne · 18. novembar 1994.
Snajperista je 18. novembra 1994. u Sarajevu, na pješačkom prelazu kod ulice Zmaja od Bosne, ranio Dženanu Sokolović i usmrtio njenog sina Nermina Divovića. Bio je to dan kada je u gradu važilo primirje. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) razmatrao je ovaj incident u predmetu protiv Dragomira Miloševića, komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS, koji je pravosnažno osuđen na 29 godina zatvora.
Opis događaja · Školsko igralište osnovne i srednje škole u Srebrenici · 12. april 1993.
Dvanaestog aprila 1993. granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske pale su na školsko igralište u opkoljenoj Srebrenici, gdje se održavao nogometni turnir i gdje su se okupila uglavnom djeca i mladi. Prema zvaničnim podacima, na mjestu je ubijeno 74 bošnjačka civila, a ukupan broj žrtava navodi se do 105. Zvanična istraga nikada nije provedena i za napad do danas niko nije suđen.
Lično svjedočenje · Školsko igralište (poligon) osnovne i srednje škole u Srebrenici · 1993.
Dvanaestog aprila 1993. na školsko igralište (poligon) u opkoljenoj Srebrenici pale su granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), u vrijeme kada su se na njemu ponovo okupljali mladi ljudi. Ahmed Hrustanović, tada dijete, a danas imam u Srebrenici, prisjeća se tog proljeća i vraća se na mjesto na kojem i danas nedostaje spomenik s imenima ubijenih.
Anto Tomić, bosanski Hrvat iz Ljubije, prošao je u ljeto 1992. kroz logore Keraterm, Omarska i Trnopolje na području Prijedora. U Trnopolju je čuo dvije oprečne verzije smrti Milana Ćurguza „Krivog“, čovjeka koji je zatočenicima iz Ljubije donosio hranu i poruke, a obje je kasnije ponovio pred Haškim tribunalom.
Opis događaja · Omarska · 5. august 1992. – 6. august 1992.
Dr. Esad Sadiković, cijenjeni ljekar iz Prijedora, 1992. godine bio je zatočen u logoru Omarska, gdje je, prema Institutu za istraživanje genocida Kanada, i dalje pomagao zatočenicima kao ljekar. U augustu 1992., neposredno pred raspuštanje logora, odveo ga je stražar, a zatočenici su ustali i zahvalili mu se, kako je pred Haškim tribunalom svjedočio Nusret Sivac. Njegovi posmrtni ostaci, prema Institutu, pronađeni su u pećini kod Sanskog Mosta i ukopani u Prijedoru 2007. godine.
Dr. Esad Eso Sadiković, cijenjeni prijedorski otorinolaringolog i ekspert Ujedinjenih nacija, uhapšen je nakon što je SDS 1992. preuzela vlast u Prijedoru i interniran u logor Omarska, gdje je pomagao ranjenim i iscrpljenim logorašima. U noći između 5. i 6. avgusta 1992. odveden je iz logora i ubijen nad jamom Hrastova glavica, a njegovi posmrtni ostaci ukopani su u Prijedoru 29. jula 2007. Njegova sudbina dio je šireg ubijanja prijedorskih ljekara i intelektualaca.
Hava Tatarević iz okoline Prijedora imala je sedam sinova. U julu 1992. pripadnici srpskih snaga odveli su iz porodične kuće njenog muža i šest sinova, a njihove posmrtne ostatke pronašla je tek nakon dvadesetak godina u masovnoj grobnici Tomašica. Preživio je samo sin Suad, koji tog dana nije bio kod kuće.
U julu 1992. godine pripadnici paravojne jedinice „Simini četnici“ iz Srbije upali su u romsko selo Skočić kod Zvornika, gdje je ubijeno 27 romskih civila, među njima i djeca. Osmogodišnji Zijo Ribić bio je jedini iz svoje porodice koji je živ izašao iz jame u koju su bacana tijela ubijenih. Kao odrastao čovjek svjedočio je u Beogradu, gdje su optuženi pravomoćno oslobođeni optužbi za ubistva, a trojica osuđena samo za silovanje i nečovječno postupanje.
Opis događaja · Omarska · 11. juli 1992. – 12. juli 1992.
U ljeto 1992. godine, u noći oko pravoslavnog praznika Petrovdana, stražari logora Omarska kod Prijedora, prema svjedočenjima zatočenika, zapalili su gomilu guma i iz hangara prozivali zatvorenike po imenu. Preživjeli su svjedočili da su ljude tjerali oko vatre i bacali ih u plamen. Broj žrtava te noći nikada nije utvrđen.
Rano ujutro 10. jula 1992. pripadnici 17. lake pješadijske brigade VRS i policija napali su selo Biljani u općini Ključ i u jednom danu ubili, prema različitim izvorima, između 258 i 264 bošnjačka civila. Tijela su odvezena u masovne grobnice, a zločin je otkriven tek nakon oslobođenja Ključa u septembru 1995. Za masakr je pravomoćno osuđen samo komandir čete Marko Samardžija, i to ne za ubistva, nego za protivpravno zatvaranje civila.