Zijo Ribić: osmogodišnji dječak koji je jedini iz svoje porodice živ izašao iz jame kod Skočića

Selo kod Zvornika

Skočić je romsko selo udaljeno oko 15 kilometara od Zvornika. Od aprila 1992. godine na području općine Zvornik djelovala je dobrovoljačka paravojna jedinica iz Srbije, poznata kao „Simini četnici“, koju je osnovao Sima Bogdanović. Jedinica je dolazila iz Rume i Šapca.

Prema svjedočenju Zije Ribića, grupa Roma iz sela skrivala se u kući Hamdije Ribića u Skočiću. Zijo je tada imao osam godina.

12. juli 1992.

Pripadnici jedinice „Simini četnici“ upali su u Skočić. Datum 12. juli 1992. utvrđen je prvostepenom presudom Višeg suda u Beogradu. Napadači su minirali seosku džamiju. Prema svjedočenju, Rome su opljačkali i oduzeli im zlato, novac, satove i nakit. Muškarce, među kojima i Zijinog oca, odvojili su i odvezli kamionom.

Arifa Nuhanović, stara 58 godina, ubijena je već na prvom mjestu u Skočiću. Žene su bile izložene silovanju. Tri mlade žene, od kojih su dvije u vrijeme zločina bile maloljetne, preživjele su i kasnije svjedočile kao zaštićene svjedokinje.

Kod jame

Zarobljene žene i djecu napadači su odveli do jame, gdje su ih ubijali, a tijela bacali u jamu koju su potom minirali. Lokacija jame se u izvorima navodi različito: prema jednom izvoru riječ je o jami kod Hamzića nedaleko od Šetića, prema drugom o velikoj jami u Šetićima, a prema trećem o jami kod Malešića.

U Skočiću je ubijeno 27 romskih civila. Prema optužnici, među žrtvama su bile trudna žena ubijena s djetetom u naručju i sedmoro djece u dobi od dvije do 13 godina.

Prema svjedočenju Zije Ribića, njegova majka bila je u devetom mjesecu trudnoće, a njegovog otprilike dvogodišnjeg brata Sabriju napadači su kod jame strijeljali pred njenim očima. Kako je Zijo svjedočio, u napadu su mu ubijeni otac, majka, šest sestara i brat.

Preživjeli

Zijo Ribić bio je jedini iz porodice koji je živ izašao iz jame. Prema njegovom svjedočenju, uboden je u vrat i ranjen iz vatrenog oružja, a preživio je ispod tijela drugih ubijenih. Prema drugom izvoru, napadači su ga udarili, smatrali mrtvim i bacili u jamu, iz koje se izvukao kada je došao svijesti.

Dječak je pobjegao i sklonio se u napuštenu kuću. Tamo su ga pronašla dvojica vojnika JNA, koji su ga odvezli u ambulantu u Kozluku, a zatim u bolnicu u Zvorniku. U zvorničkoj bolnici ostao je do decembra 1994. godine.

Odrastanje

U decembru 1994. jedna norveška organizacija poslala ga je u ustanovu za traumatizovanu djecu u Igalu u Crnoj Gori, gdje je proveo oko godinu i po. Nakon toga je do 2001. godine živio u dječijem domu „Mladost“ u Bijeloj. Godine 2001. preselio se u dječiji dom u Tuzli, gdje je završio školu i izučio zanat kuhara. Kasnije je pohađao kuharsku školu u Italiji i radi kao kuhar u Tuzli.

„Hatred will not lead me anywhere“ (Mržnja me nikuda neće odvesti), rekao je Zijo Ribić.