Kada je u julu 1995. pala Srebrenica, porodica Salihović iz Skejića potražila je zaštitu kod baze UN-a u Potočarima. Mlađeg brata majka je spasila skrivajući ga u autobusu, dok je osamnaestogodišnji Abdulah zadržen i ubijen; njegovi nepotpuni posmrtni ostaci identificirani su 2008. godine. Njegova sestra Almasa Salihović danas kao portparolka Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari svjedoči o sudbini žrtava.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. žena koju arhiva navodi samo inicijalima H. T. potražila je spas u Potočarima, gdje se nalazila baza nizozemskog bataljona UNPROFOR-a. Prema njenom svjedočenju, vojnici VRS-a su je ondje silovali, a muškarci iz njene porodice ubijeni su pokušavajući kroz šumu doći do teritorije pod kontrolom ARBiH. O onome što je preživjela mogla je govoriti tek nakon mnogo godina.
Lično svjedočenje · Srebrenica · 11. juli 1995. – 15. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine sedamnaestogodišnji svjedok O predao se 13. jula zajedno s nekoliko hiljada muškaraca, nakon što im je preko razglasa obećana zaštita po Ženevskim konvencijama. U zoru 15. jula pogođen je na mjestu masovnog strijeljanja, ali je preživio među tijelima i s još jednim preživjelim stigao na teritorij ARBiH. Svoje svjedočenje iznio je 13. aprila 2000. godine pred ICTY-jem u procesu protiv Radislava Krstića.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je 11. jula 1995. pala Srebrenica, Mirsada Malagić je s najmlađim sinom i svekrom krenula prema bazi UN-a u Potočarima, dok su njen muž Salko i sin Admir krenuli kroz šumu. Muža, dvojicu sinova, svekra, dvojicu djevera i još jednog mladića iz porodice nikada više nije vidjela. Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju svjedočila je 2000. godine u predmetu protiv Radislava Krstića.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 14. juli 1995.
Ramo Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubio je u julu 1995. mlađeg sina Edina u granatiranju Srebrenice, a nakon pada enklave krenuo je sa starijim sinom Nerminom kroz šumu prema Tuzli. Snimak na kojem zarobljeni Ramo doziva Nermina i druge muškarce da izađu iz šume postao je jedan od najpoznatijih prizora srebreničkog genocida; otac i sin su ubijeni, a pokopani su u Potočarima 2009. godine.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 13. juli 1995.
Saliha Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubila je u julu 1995. u Srebrenici mlađeg sina Edina, muža Ramu i starijeg sina Nermina. Ramo je ostao zabilježen na snimku na kojem, zarobljen, doziva sina iz šume. Saliha je o tome svjedočila pred Haškim tribunalom u postupku protiv Ratka Mladića i vratila se u Dobrak, gdje je obnovila kuću građenu za svoje sinove.
Lično svjedočenje · Školsko igralište (poligon) osnovne i srednje škole u Srebrenici · 1993.
Dvanaestog aprila 1993. na školsko igralište (poligon) u opkoljenoj Srebrenici pale su granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), u vrijeme kada su se na njemu ponovo okupljali mladi ljudi. Ahmed Hrustanović, tada dijete, a danas imam u Srebrenici, prisjeća se tog proljeća i vraća se na mjesto na kojem i danas nedostaje spomenik s imenima ubijenih.
Fikret Hodžić, bodibilder koji je petnaest godina zaredom bio prvak Jugoslavije i osnivač prvog bodibilderskog kluba u Bosni i Hercegovini, ubijen je 9. jula 1992. godine u Trnopolju. Srpski vojnici su tog dana odveli njegovu porodicu, a prema svjedočenju njegove supruge Suade, pucao je mladić koji je ranije kod Fikreta trenirao. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici 2009. godine, a sahranjen je sedamnaest godina nakon smrti.
Lično svjedočenje · Foča · juli 1992. – august 1992.
Anonimna bošnjačka žena iz sela udaljenog desetak kilometara od Foče opisuje u pisanoj izjavi br. 10824/96 napad srpskih snaga u julu 1992. i zatočeništvo u Buk Bijeloj, Srednjoškolskom centru u Aladži i sportskoj hali Partizan. Njeno svjedočenje odgovara nalazima Haškog tribunala o zatočenju bošnjačkih žena, djece i starijih osoba u Foči u ljeto 1992. Haški tribunal je za zločine u Foči pravosnažno osudio Dragoljuba Kunarca na 28 godina zatvora.
Lično svjedočenje · Glogova · 9. maj 1992. – 10. maj 1992.
Abida Omerović je četrdeset godina živjela u Glogovoj kod Bratunca, sve do napada 9. maja 1992. godine, u kojem su snage JNA, Teritorijalne odbrane, policije i paravojnih jedinica iz Bratunca ubile 64 nenaoružana Bošnjaka i sravnile selo sa zemljom. Prema njenom kazivanju, žene i djeca su autobusima protjerani u Kladanj. Napad je naredio Krizni štab Bratunac, čiji je predsjednik Miroslav Deronjić pred Haškim tribunalom osuđen na deset godina zatvora.
Lično svjedočenje · Briševo · 29. april 1992. – 17. novembar 1992.
Ivo Atlija, bosanski Hrvat iz Briševa kod Prijedora, preživio je napad na svoje selo 24. jula 1992. godine, u kojem su mu ubijeni otac i komšije. U narednim sedmicama pomagao je sahranjivati mrtve u Briševu, Staroj Rijeci i Mlinarima, a u novembru 1992. napustio je Bosnu konvojem za Zagreb. Kasnije je svjedočio pred ICTY-jem u procesima protiv Milomira Stakića i Ratka Mladića.
Lično svjedočenje · ulica Filipa Kljajića · 9. april 1992.
Ujutro 9. aprila 1992., dan nakon što su srpske snage ušle u Zvornik, naoružani ljudi upali su u podrum stambene zgrade u kojem se skrivalo tridesetak civila i izveli muškarce. Priča jedne porodice poznata je iz svjedočenja jedne žene u dokumentarnom filmu, dok okvir događaja opisuju i svjedoci pred ICTY. Za zločine počinjene pri preuzimanju Zvornika IRMCT je 2023. pravosnažno osudio Jovicu Stanišića i Franka Simatovića.
Opis događaja · Vlasenica · april 1992. – septembar 1992.
Nakon što su srpske snage u proljeće 1992. zauzele Vlasenicu, bošnjačke žene i djevojčice zatočene u logoru Sušica ili odvožene u transportima iz grada bile su izložene seksualnom nasilju; među žrtvama su bile i djevojčice od trinaest godina. Za seksualno nasilje u Vlasenici pravosnažno su osuđeni komandant logora Sušica Dragan Nikolić i vojni policajac Goran Višković.