Fahrudin Muminović imao je šest, možna sedam godina kada je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, zajedno s ocem odveden na stratište kod Orahovca u blizini Zvornika. Prema svjedočenju jednog pripadnika Zvorničke brigade VRS pred Haškim tribunalom, ranjeni dječak se nakon strijeljanja podigao iz gomile tijela i prebačen je u bolnicu u Zvorniku. Fahrudin je preživio, a kao odrastao čovjek svjedočio je pred Haškim tribunalom o genocidu u Srebrenici.
Biografija · Potočari · 11. juli 1995. – 12. juli 1995.
Fatima Muhić rođena je u julu 1995. godine u krugu bivše fabrike akumulatora u Potočarima, gdje su se nakon pada Srebrenice sklonile hiljade izbjeglica. Majka Hava nikada je nije vidjela, a otac Hajrudin nije doživio da upozna kćerku. Dijete je ime dobilo tek pred ukop 11. jula 2013. godine u Potočarima, gdje je pokopano kao najmlađa žrtva genocida u Srebrenici.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice u julu 1995. žena koju arhiva navodi samo inicijalima H. T. potražila je spas u Potočarima, gdje se nalazila baza nizozemskog bataljona UNPROFOR-a. Prema njenom svjedočenju, vojnici VRS-a su je ondje silovali, a muškarci iz njene porodice ubijeni su pokušavajući kroz šumu doći do teritorije pod kontrolom ARBiH. O onome što je preživjela mogla je govoriti tek nakon mnogo godina.
Biografija · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je u julu 1995. pala Srebrenica, porodica Salihović iz Skejića potražila je zaštitu kod baze UN-a u Potočarima. Mlađeg brata majka je spasila skrivajući ga u autobusu, dok je osamnaestogodišnji Abdulah zadržen i ubijen; njegovi nepotpuni posmrtni ostaci identificirani su 2008. godine. Njegova sestra Almasa Salihović danas kao portparolka Memorijalnog centra Srebrenica–Potočari svjedoči o sudbini žrtava.
Lično svjedočenje · Potočari · 11. juli 1995. – 13. juli 1995.
Kada je 11. jula 1995. pala Srebrenica, Mirsada Malagić je s najmlađim sinom i svekrom krenula prema bazi UN-a u Potočarima, dok su njen muž Salko i sin Admir krenuli kroz šumu. Muža, dvojicu sinova, svekra, dvojicu djevera i još jednog mladića iz porodice nikada više nije vidjela. Pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju svjedočila je 2000. godine u predmetu protiv Radislava Krstića.
Lično svjedočenje · Srebrenica · 11. juli 1995. – 15. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine sedamnaestogodišnji svjedok O predao se 13. jula zajedno s nekoliko hiljada muškaraca, nakon što im je preko razglasa obećana zaštita po Ženevskim konvencijama. U zoru 15. jula pogođen je na mjestu masovnog strijeljanja, ali je preživio među tijelima i s još jednim preživjelim stigao na teritorij ARBiH. Svoje svjedočenje iznio je 13. aprila 2000. godine pred ICTY-jem u procesu protiv Radislava Krstića.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 13. juli 1995.
Saliha Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubila je u julu 1995. u Srebrenici mlađeg sina Edina, muža Ramu i starijeg sina Nermina. Ramo je ostao zabilježen na snimku na kojem, zarobljen, doziva sina iz šume. Saliha je o tome svjedočila pred Haškim tribunalom u postupku protiv Ratka Mladića i vratila se u Dobrak, gdje je obnovila kuću građenu za svoje sinove.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 14. juli 1995.
Ramo Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubio je u julu 1995. mlađeg sina Edina u granatiranju Srebrenice, a nakon pada enklave krenuo je sa starijim sinom Nerminom kroz šumu prema Tuzli. Snimak na kojem zarobljeni Ramo doziva Nermina i druge muškarce da izađu iz šume postao je jedan od najpoznatijih prizora srebreničkog genocida; otac i sin su ubijeni, a pokopani su u Potočarima 2009. godine.
Ramiz Nukić preživio je u julu 1995. proboj kolone iz Srebrenice prema Tuzli, u kojem su ubijeni njegov otac i dvojica braće. Nakon povratka u opustjelo selo kod Kamenice više od dvadeset godina obilazio je šume i minirane staze i pronalazio posmrtne ostatke ubijenih, kako bi porodice mogle sahraniti svoje najmilije. Umro je 8. novembra 2022. u 63. godini.
Senad Beganović imao je četrnaest godina kada je ubijen u julu 1995. nakon pada Srebrenice. Njegovi posmrtni ostaci pronalaženi su u četiri navrata, između 1998. i 2007, u grobnicama Zeleni Jadar, Glogova i Budak, a ukopan je 2014. u Potočarima pored oca. Njegova sudbina pokazuje kako su tijela žrtava premještana iz primarnih u sekundarne grobnice da bi se prikrio zločin.
Rudolf Hren, katolik koji je u Srebrenicu došao kao tromjesečna beba, nestao je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, dok se s kolonom muškaraca kroz šumu probijao prema Tuzli. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici i identifikovani 2010. godine. Majka, supruga i kćerka odlučile su da bude ukopan u Memorijalnom centru Potočari, među ljudima s kojima je živio i s kojima je stradao.
Dana 27. juna 1992. grupa Milana Lukića natjerala je oko 70 bošnjačkih civila, uglavnom žena i djece, u kuću Mehe Aljića na Bikavcu u Višegradu i zapalila je. Prema presudi ICTY-a ubijeno je najmanje 60 ljudi, a prema bosanskim institucijama 72. Među njima su bili mali Ensar Tufekčić i njegova petogodišnja sestra Elma.
Hasan Tufekčić, švicar i partizan iz Višegrada, prema porodičnom kazivanju izgubio je 1942. prvu suprugu i desetero djece, a nakon njegove smrti 1984. Višegrad je 1992. odnio njegovu drugu suprugu Hašu i, prema pisanju medija, troje djece iz drugog braka. Njegovu kćerku Hajru Korić ubio je Milan Lukić, kojeg je Haški tribunal pravosnažno osudio na doživotni zatvor.