Ivo Atlija sahranjivao je svoje komšije i vlastitog oca: svjedočenje iz Briševa

Rudar iz Briševa

Ivo Atlija rođen je u Briševu, hrvatskom selu od otprilike 120 kuća u općini Prijedor. Godine 1992. živio je u Prijedoru i, kao i mnogi muškarci iz sela, radio u rudnicima željezne rude u Ljubiji.

Krajem aprila 1992. godine, 29. i 30. aprila, SDS je preuzela vlast u Prijedoru. Atlija je, kao i ostali nesrbi, otpušten s posla, pa se vratio u rodno Briševo.

Granate na Hambarine i Briševo

Od podneva 23. maja 1992. granatirane su Hambarine. Odatle je pobjeglo oko 400 ljudi, uglavnom žene, djeca i stariji muškarci. Četiri dana kasnije, 27. maja, bez upozorenja je granatirano i Briševo. Stanovnici su potom predali lovačke puške i pištolje koje su legalno posjedovali. Selo je narednih sedmica živjelo u okruženju, oslanjajući se na ono što su davali vlastiti vrtovi.

Dana 24. juna 1992. tri ili četiri policajca iz Ljubije uhapsila su nekoliko stanovnika Briševa. Odvedeni su u logore Keraterm, Omarska i Manjača; neki od njih su ubijeni, drugi razmijenjeni.

Napad 24. jula 1992.

Dan ranije, 23. jula, Atliju je upozorio rođak da će sljedećeg dana dvije brigade napasti Briševo. U tri sata ujutro 24. jula probudila ga je eksplozija. Napad je trajao cijeli dan i narednu noć. Prema svjedočenju, izvele su ga jedinice 6. krajiške (sanske) brigade VRS i 5. kozarske brigade VRS.

Iz skrovišta je Atlija gledao kako vojnici tuku njegovog komšiju Peru Dimača, rugaju se njegovoj katoličkoj vjeri, svlače ga do donjeg rublja i naređuju mu da trči. Jedan od vojnika ga je potom ubio hicem u glavu. Prema svjedočenju, vojnici su Atlijinu majku zatvorili u svinjac. Ona je do njega dotrčala s riječima: „Bježi, ubili su ti oca.“

Atlija je kasnije pred sudom naglasio da u selu „niti jedna osoba nije bila naoružana“.

Sahranjivanje mrtvih

Prema svjedočenju Ive Atlije, nakon napada oko Briševa je ležalo 68 tijela, među njima 14 žena, dva dječaka mlađa od 16 godina i četiri osobe s invaliditetom.

U Staroj Rijeci, kako je svjedočio, vidio je na jednoj gomili tijela deset do dvanaest mladića, od kojih nijedan nije imao više od oko 20 godina. Tijela u zaseoku Mlinari, prema njegovim riječima, imala su povrede od krampa i lopate; po njegovom svjedočenju, žrtve su morale same kopati svoje grobove.

Atlija je učestvovao u sahranjivanju mnogih tijela u više sela. Među njima je sahranio i vlastitog oca, koji je imao tri prostrijelne rane u leđima. Prema njegovom svjedočenju, i nakon napada bio je zadržavan i prisiljavan da sakuplja tijela na području Prijedora.

Pokušaj odlaska i konvoj za Zagreb

U augustu 1992. godine, prema Atlijinom svjedočenju, on i još dvojica muškaraca razgovarali su s Milomirom Stakićem, predsjednikom kriznog štaba općine Prijedor, o odlasku. Stakić im je ponudio prazne kuće u susjednom selu, ali je odbio pomoći im da odu.