Opis događaja · Prhovo · 30. maj 1992. – 1. juni 1992.
Prhovo, 1. juni 1992: masakr u selu kod Ključa
Srpske snage su 1. juna 1992. ušle u nebranjeno selo Prhovo u opštini Ključ, odvojile muškarce od žena i djece, a dio njih ubile u selu i na putu prema selu Peći. Prema jednom izvoru ubijene su 53 osobe, a prema Sudu Bosne i Hercegovine više od 40. Za zločine protiv čovječnosti u Ključu, među kojima je i Prhovo, Sud BiH je pravomoćno osudio Marka Adamovića i Boška Lukića.
Selo prije rata
Prhovo je malo selo u opštini Ključ, desetak kilometara od grada. Prema podacima portala genocid.ba, prije rata u njemu je živjelo oko 360 stanovnika, većinom Bošnjaka. Danas ih tamo živi tridesetak.
Dolazak srpskih snaga
Prema svjedočenju N. M., koji je tada imao devet godina i išao u školu u gotovo potpuno srpskom selu Sokolovo, srpske snage ušle su u Prhovo već u subotu, 30. maja 1992, i okupile stanovnike. Prema portalu genocid.ba, sedam civila ubijeno je pred očima svojih srodnika već prilikom tog prvog okupljanja. Noć s nedjelje na ponedjeljak mještani su proveli skriveni u šumi, a u zoru su se vratili u svoje kuće.
1. juni 1992.
U ponedjeljak, 1. juna 1992, srpske snage ušle su u nebranjeno selo. Prema svjedočenju Azima Medanovića pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), u Prhovo je došlo stotinjak pripadnika srpske vojne policije, koji su oko 40 bošnjačkih muškaraca odvojili od žena i djece. Medanović je svjedočio da je pet muškaraca, nakon što su se predali, pretučeno i strijeljano na licu mjesta, iako nisu bili naoružani i nisu pružali otpor. Prema njegovom svjedočenju, komandant Marko Adamović je preko megafona naredio da se selo zapali, a žene i djeca ubiju. Sud BiH je utvrdio da su srpske snage, među njima i Marko Adamović, u Prhovo ušle istog dana kada je izvršen napad na Velagiće.
Prema svjedočenju N. M., u njegovoj blizini ubijene su Enisa Jusić i Ramiza Jusić. Svjedočio je i da je među naoružanim ljudima koji su pucali na mještane prepoznao svog učitelja iz Sokolova, kojeg navodi samo imenom – Stojan. U tom danu, kako je ispričao, izgubio je oba brata, djeda i nanu; otac mu je tada bio na radu u Sloveniji.
Jedan dječak, S. H., prema vlastitom svjedočenju preživio je zato što je za vrijeme pucnjave izgubio svijest. Njegova majka bila je ranjena i preminula je iste večeri, otac je ubijen zajedno s komšijama kod Peći, a stradali su i njegov trinaestogodišnji brat i devetogodišnja sestra. Prema portalu genocid.ba, cijelu porodicu izgubilo je još troje djece. S. H. je kasnije izbjegao u Travnik, a odatle u Sloveniju, gdje se o njemu brinuo amidža.
Put prema Peći
Preostali muškarci odvedeni su prema selu Peći i usput ubijani. Prema svjedočenju Azima Medanovića, od oko 40 muškaraca preživjelo je samo njih 12; kod Peći je ubijen i njegov otac. Prema optužnici protiv Saše Dunovića, u Peći je odvedeno 27 muškaraca, koji su tučeni, a najmanje 15 ih je ubijeno. Prema portalu genocid.ba, kod Peći je ubijen Vahid Medanović zajedno sa sinom, snahom, suprugom i unukom.
Preživjeli muškarci prebačeni su u Peći, zatim u Sitnicu i potom u logor Manjača. Azim Medanović je tamo bio zatočen pet do šest mjeseci.
Žrtve
Izvori se razlikuju u broju ubijenih. Prema portalu genocid.ba i pregledu masakara na Wikipediji, u Prhovu su ubijena 53 Bošnjaka; Sud BiH je utvrdio da je ubijeno više od 40 ljudi. Prema podacima portala genocid.ba, među ubijenima je bilo jedanaest maloljetnika; najstarija žrtva bio je osamdesetogodišnji Arif Medanović, a najmlađa sedmogodišnja Indira Medanović.