U logoru Omarska 1992. godine, među više od 3.334 zatočenika, bilo je oko trideset i šest žena, od kojih su mnoge bile poznate ličnosti lokalnog javnog života Prijedora. Pet ih logor nije preživjelo. Dvije preživjele, bivša sutkinja i pravnica iz Prijedora, poslije bijega u Hrvatsku prikupljale su svjedočenja stotina žena silovanih u ratu za istražitelje Haškog tribunala.
Lično svjedočenje · Omarska · maj 1992. – august 1992.
Prema vlastitom svjedočenju, Drago Perković bio je zatočen u logoru Omarska, gdje mu je zatočeni ljekar iz Prijedora, dr. Esad Sadiković, zvani Eso, bez ikakvih sredstava očistio teško upaljenu ranu na ruci. Perković je preživio. Dr. Sadiković je u augustu 1992. godine odveden iz logora i ubijen.
Kada je u maju 1992. Sarajevo palo u opsadu, glavni hirurg Državne bolnice Abdulah Nakaš ostao je uz ranjenike i, prema dostupnim izvorima, 1.500 dana i noći nije napuštao posao. U bolnici koja je i sama bila granatirana operisalo se uz improvizovano svjetlo, bez anestetičkih plinova, vode, struje i grijanja. Nakon njegove smrti 2005. godine bolnica nosi njegovo ime.
Od maja do početka jula 1992. godine srpske snage držale su stotine bošnjačkih i hrvatskih muškaraca u hangarima luke u Brčkom, gdje su zatočenici zlostavljani i ubijani. Haški tribunal je pravosnažno osudio Gorana Jelisića na 40 godina i Ranka Češića na 18 godina zatvora za zločine u logoru. Logor je preživio i bivši reprezentativac Jugoslavije u kajaku i kanuu Isak Gaši, koji je kasnije svjedočio pred MKSJ-om.
Pedijatrica Minka Čehajić je 1992. godine u Prijedoru u nekoliko sedmica ostala bez posla, doma i supruga Muhameda Čehajića, izabranog predsjednika Skupštine opštine Prijedor. On je zatočen u logorima Keraterm i Omarska i od kraja jula 1992. je nestao. U maju 2002. Minka Čehajić je pred MKSJ svjedočila u predmetu protiv Milomira Stakića, koji je kasnije pravosnažno osuđen na 40 godina zatvora.
Lično svjedočenje · Omarska · 30. april 1992. – 6. august 1992.
Ante Tomić, bosanski Hrvat i rudar iz Ljubije, uhapšen je u noći 13. na 14. juna 1992. i proveo je gotovo tri sedmice u logoru Keraterm, a zatim više od mjesec dana u Omarskoj, gdje je bio pretučen do četverodnevne nesvijesti i bačen na gomilu mrtvih tijela. Preživio je i 2001. svjedočio pred Haškim tribunalom u postupku protiv komandanata Keraterma.
Lično svjedočenje · Trnopolje · 29. april 1992. – 30. septembar 1992.
Bošnjački ljekar Idriz Merdžanić iz Prijedora liječio je 1992. ranjene civile tokom napada srpskih snaga na Kozarac, a potom zatočenike logora Trnopolje, gdje je s osobljem ambulante tajno dokumentovao povrede zatočenika. Logor je napustio među posljednjima 30. septembra 1992. Deset godina kasnije svjedočio je pred MKSJ-om u postupku protiv Milomira Stakića, koji je pravosnažno osuđen na 40 godina zatvora.
Lično svjedočenje · Briševo · 29. april 1992. – 17. novembar 1992.
Ivo Atlija, bosanski Hrvat iz Briševa kod Prijedora, preživio je napad na svoje selo 24. jula 1992. godine, u kojem su mu ubijeni otac i komšije. U narednim sedmicama pomagao je sahranjivati mrtve u Briševu, Staroj Rijeci i Mlinarima, a u novembru 1992. napustio je Bosnu konvojem za Zagreb. Kasnije je svjedočio pred ICTY-jem u procesima protiv Milomira Stakića i Ratka Mladića.
Habiba Hadžić iz Vlasenice preživjela je zatočenje u logoru Sušica 1992. godine, gdje su ostali njeni sinovi Enis i Bernis, koje više nikada nije vidjela žive. Jedanaest godina kasnije, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, zamolila je komandanta logora Dragana Nikolića da joj kaže u kojoj masovnoj grobnici leže njeni sinovi.
Lično svjedočenje · KP Dom Foča · 20. april 1992. – 23. oktobar 1993.
Zaštićeni svjedok, kojeg Sud BiH poznaje samo pod oznakom FWS-119, opisao je život zatvorenika u KP Dom Foča, gdje su srpske snage od aprila 1992. do oktobra 1994. držale nesrpske civile. Prema njegovom svjedočenju, stražari su zatvorenike prozivali svake večeri, a mnogi se nisu vratili. Zamjenik upravnika Savo Todović i komandir straže Mitar Rašević pravosnažno su osuđeni pred Sudom BiH, a upravnik Milorad Krnojelac pred ICTY-jem.
Lično svjedočenje · ulica Filipa Kljajića · 9. april 1992.
Ujutro 9. aprila 1992., dan nakon što su srpske snage ušle u Zvornik, naoružani ljudi upali su u podrum stambene zgrade u kojem se skrivalo tridesetak civila i izveli muškarce. Priča jedne porodice poznata je iz svjedočenja jedne žene u dokumentarnom filmu, dok okvir događaja opisuju i svjedoci pred ICTY. Za zločine počinjene pri preuzimanju Zvornika IRMCT je 2023. pravosnažno osudio Jovicu Stanišića i Franka Simatovića.
Opis događaja · Vraca · 5. april 1992. – 10. april 1992.
U nedjelju, 5. aprila 1992., srpske snage napale su Centar za edukaciju kadrova MUP-a RBiH na Vracama u Sarajevu, koji su branili slabo naoružani učenici, polaznici i profesori. U napadu je ubijen učenik Samir Mišić, a zarobljeni profesori i učenici odvedeni su na Pale. Prema optužnici protiv Momčila Mandića, zarobljenici bošnjačke i hrvatske nacionalnosti ondje su ispitivani, tučeni i do 10. aprila 1992. zatočeni u fiskulturnoj sali.
Lično svjedočenje · Bijeljina · 2. april 1992. – 3. april 1992.
Salko Nargalić, zvani Ćosa, Bošnjak iz Bijeljine rođen 1959. godine, naveden je na spisku Bošnjaka ubijenih u Bijeljini u prvim danima aprila 1992. Prema svjedočenju novinara Jusufa Trbića, koji je bio zatočen u istom štabu, Nargalić je doveden svezanih ruku, mučen i na kraju ubijen hicem iz vatrenog oružja.
Biografija · Sušica · april 1992. – septembar 1992.
Edin Salaharević, igrač tuzlanske Slobode Dite i član juniorske reprezentacije Jugoslavije, došao je za Bajram 1992. kod porodice u Vlasenicu nekoliko dana prije nego što su grad zauzele srpske snage. Zajedno s ocem Muhamedom odveden je u logor Sušica, iz kojeg se nijedan od njih nije vratio. Njegov brat Nedim godinama je tragao za njegovim ostacima, razbacanim po više masovnih grobnica.
Historija jedinice · Gacko · april 1992. – novembar 1992.
U proljeće i ljeto 1992. Bošnjaci iz općine Gacko izloženi su zastrašivanju, zatvaranju, ubijanju i nasilnom protjerivanju, a žene, djeca i stari odlaze u susjedne općine i sve do Makedonije. Dio prognanih muškaraca probio se do Mostara, gdje je 26. augusta 1992. formiran Samostalni gatački bataljon „Šargan“, koji je potom ušao u sastav 4. korpusa Armije RBiH i kasnije u 49. laku brigadu.
Lično svjedočenje · Foča · april 1992. – april 1993.
Kada je rat u aprilu 1992. stigao u Foču, svjedokinja 87 imala je petnaest godina. Nakon napada srpskih snaga na Trošanj 3. jula 1992. godine, kada je ubijen njen otac, devet mjeseci je držana na nizu mjesta u opštini Foča i izložena seksualnom nasilju, a zatim prebačena u Crnu Goru. Njeno svjedočenje pred Haškim tribunalom doprinijelo je osudi Dragoljuba Kunarca i Radomira Kovača u prvom predmetu u kojem je međunarodni sud silovanje i porobljavanje kvalifikovao kao zločine protiv čovječnosti.
Lično svjedočenje · Omarska · april 1992. – august 1992.
Nusreta Sivac, sutkinja Općinskog suda u Prijedoru, u proljeće 1992. udaljena je s posla, a 9. juna 1992. odvedena je u logor Omarska, gdje je bila jedna od 37 zatočenih žena. Nakon što je preživjela, sa bivšom kolegicom Jadrankom Cigelj prikupljala je svjedočenja i 1995. u Hagu pomogla u pripremi prvih optužnica MKSJ-a. Svjedočila je više puta pred Tribunalom, između ostalog u procesu protiv Radovana Karadžića.
Lično svjedočenje · Foča · april 1992. – august 1992.
U ljeto 1992. godine petnaestogodišnja bošnjačka djevojčica iz jednog sela u općini Foča zarobljena je s porodicom i zatočena, između ostalog u sportskoj dvorani Partizan, gdje je bila izložena seksualnom nasilju. Kao zaštićena svjedokinja 50 svjedočila je 2000. godine pred Haškim tribunalom. Tribunal je pravosnažno osudio Zorana Vukovića, između ostalog za njeno silovanje, i Dragoljuba Kunarca za pomaganje u mučenju i silovanju.
Opis događaja · Vlasenica · april 1992. – septembar 1992.
Nakon što su srpske snage u proljeće 1992. zauzele Vlasenicu, bošnjačke žene i djevojčice zatočene u logoru Sušica ili odvožene u transportima iz grada bile su izložene seksualnom nasilju; među žrtvama su bile i djevojčice od trinaest godina. Za seksualno nasilje u Vlasenici pravosnažno su osuđeni komandant logora Sušica Dragan Nikolić i vojni policajac Goran Višković.
Bakira Hasečić, rodom iz Višegrada, preživjela je seksualno nasilje 1992. godine i u ratu izgubila sedamnaest članova porodice. Kao predsjednica Udruženja „Žena – žrtva rata“ prikuplja dokaze protiv počinilaca i svjedočila je pred Sudom BiH i Haškim tribunalom. Njena priča otvara i pitanje pravde koja preživjelima iz Viline Vlasi još nije dostignuta.