Lično svjedočenje · Sušica · 21. april 1992.
Majka iz Sušice pitala komandanta logora: reci mi gdje leže moji sinovi
Habiba Hadžić iz Vlasenice preživjela je zatočenje u logoru Sušica 1992. godine, gdje su ostali njeni sinovi Enis i Bernis, koje više nikada nije vidjela žive. Jedanaest godina kasnije, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, zamolila je komandanta logora Dragana Nikolića da joj kaže u kojoj masovnoj grobnici leže njeni sinovi.
Gdje i kada
Sušica
- Datum
- 21. april 1992.
- Mjesto
- Vlasenica, Sušica, Debelo Brdo
- Koordinate
- 44.17° N · 18.94° E
Preuzimanje Vlasenice
Dvadeset prvog aprila 1992. godine JNA i druge srpske snage preuzele su kontrolu nad Vlasenicom u istočnoj Bosni i počele protjerivati bosanske muslimane i druge nesrbe. Do kraja septembra 1992. iz Vlasenice su protjerani gotovo svi bosanski muslimani.
Logor Sušica
Habiba Hadžić imala je tada 49 godina. Bila je udata i imala je dva odrasla sina – 31-godišnjeg Enisa i 29-godišnjeg Bernisa. Zatočena je u logoru Sušica kod Vlasenice, na bivšem vojnom strelištu, gdje su civili držani u većem od dva skladišta, takozvanom hangaru. U hangaru je istovremeno bilo zatočeno između 300 i 500 ljudi.
Prema svjedočenju Habibe Hadžić, svaki zatočenik imao je za sjedenje otprilike jedan kvadratni metar, a hranu su dobijali jednom dnevno. Ljekarske pomoći nije bilo, a higijenski uslovi bili su loši.
Komandant logora bio je Dragan Nikolić, zvani „Jenki“. Habiba Hadžić je u logoru tučena, između ostalog kundakom puške, koji joj je povrijedio ruku. Morala je za Nikolića obavljati kućne poslove. Bila je prisiljena gledati premlaćivanja i smrt drugih zatočenika, među njima i smrt Fadila Huremovića. Prema navodima portala genocid.ba, u logoru su pretučeni i Mevludin Hatinić, koji je preminuo, te Asim Zildžić, kojem je povrijeđeno oko.
Sinovi koji su ostali iza žice
Kada je Habiba Hadžić napustila logor, njeni sinovi Enis i Bernis ostali su u njemu. Žive ih više nikada nije vidjela. „Oni nisu živi“, rekla je kasnije.
Prema iskazu komandanta logora Dragana Nikolića, oba brata Hadžić bila su među približno 40 posljednjih zatočenika koji su 30. septembra 1992, u vrijeme raspuštanja logora, odvedeni na Debelo Brdo kod Vlasenice, gdje su ubijeni i zakopani na licu mjesta.
Posljedice zatočenja Habiba Hadžić nosi i danas: navela je da ima trajno oštećen desni lakat te da pati od visokog šećera u krvi i srčanih tegoba.
Pred sudom u Hagu
Dragan Nikolić se 4. septembra 2003. pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) izjasnio krivim po četiri tačke optužnice za zločine protiv čovječnosti. Trećeg novembra 2003. Habiba Hadžić svjedočila je u postupku za odmjeravanje kazne. Nije tražila osvetu – molila je Nikolića da joj kaže u kojoj masovnoj grobnici leže njeni sinovi.
Pretresno vijeće MKSJ osudilo je 18. decembra 2003. Dragana Nikolića za zločine protiv čovječnosti počinjene u logoru Sušica na 23 godine zatvora. Žalbeno vijeće je 4. februara 2005. kaznu smanjilo na 20 godina.