Svjedokinja 50: petnaestogodišnja djevojčica iz Foče i presuda Zoranu Vukoviću

Rat dolazi u Foču

Svjedokinja 50 bila je bošnjačka djevojčica iz jednog sela u općini Foča. U proljeće 1992. godine imala je petnaest godina. Prema njenom svjedočenju, rat je u Foču stigao u aprilu 1992.: oružje su imali samo Srbi, a mještani više nisu mogli otići u grad po hranu niti po ljekarsku pomoć.

Početkom maja 1992. porodica se, iz straha da će im kuće biti zapaljene, počela skrivati u šumi.

Napad na selo i zarobljavanje

Selo je potom napadnuto. Prema prepričanom svjedočenju, napad se dogodio 3. jula 1992.; taj datum, međutim, nije potvrđen u drugim izvorima. Nekoliko dana nakon napada četvorica uniformisanih vojnika zarobila su porodicu.

Prema svjedočenju, porodica je odvedena do motela Buk Bijela, gdje je svjedokinja u barakama bila zatočena zajedno s porodicom, drugim ženama, djecom i dvojicom starijih muškaraca. Odatle je, kako je svjedočila, prebačena u Srednjoškolski centar u Foči, a nakon jedanaest dana u sportsku dvoranu Partizan. Prema istom svjedočenju, u dvorani je bilo zatočeno oko šezdeset Bošnjaka, uglavnom žena i djece.

Sportska dvorana Partizan

Iz dvorane Partizan vojnici su više puta odvodili žene i djevojke i silovali ih.

Sredinom jula 1992. Zoran Vuković, pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), odveo je svjedokinju 50 iz dvorane Partizan u obližnji stan i silovao je. Haški tribunal utvrdio je da je znao da djevojčica ima samo petnaest godina. Prema jednom izvoru, Vuković je djelovao i kao član paravojne grupe u Foči.

Prema svjedočenju, u narednim sedmicama svjedokinja je bila izložena seksualnom nasilju i u više kuća i stanova u Foči.

Kuća u Ulici Osmana Đikića

Dana 2. augusta 1992. Dragoljub Kunarac, komandant jedinice VRS, odveo je svjedokinju 50 i još tri djevojke u kuću u Ulici Osmana Đikića broj 16, gdje su predate drugim vojnicima. Haški tribunal proglasio je Kunarca krivim za pomaganje u mučenju i silovanju.

Odlazak iz Foče

Svjedokinja je s ostalim zatočenicima napustila Foču autobusima koje je organizovala policija. Prema njenom svjedočenju, to je bilo 13. augusta 1992. i povezano s mogućom posjetom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta; datum nije potvrđen u drugim izvorima.

Svjedočenje u Hagu

Dana 29. i 30. marta 2000. svjedokinja 50 svjedočila je pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u predmetu protiv Dragoljuba Kunarca, Radomira Kovača i Zorana Vukovića. O onome što je proživjela rekla je: „Nema riječi na ovom svijetu koje bi mogle opisati moje osjećaje.“

Tribunal je 22. februara 2001. osudio Dragoljuba Kunarca na 28 godina, Radomira Kovača na 20 godina i Zorana Vukovića na 12 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Kovač je osuđen za zločine počinjene prema drugim žrtvama, a ne prema svjedokinji 50.

Žalbeno vijeće ICTY odbilo je žalbe 12. juna 2002. i potvrdilo presude. Vukovićeve prigovore kojima je pokušao osporiti vjerodostojnost svjedokinje 50 vijeće je odbacilo.