Krvavo igralište u Srebrenici: granate među djecom, 12. april 1993.

Grad pun izbjeglica

U proljeće 1993. Srebrenica je bila jedino područje u okolini koje je kontrolisala Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Cerska i Konjević Polje već su pali, a u grad su ušle jedinice Ujedinjenih nacija. Grad koji je prije rata imao oko 7.000 stanovnika sada je primao više od 30.000 ljudi. U školi pored igrališta bili su smješteni izbjeglice iz okolnih općina.

U aprilu se u gradu govorilo o primirju i demilitarizaciji. Nakon mjeseci straha, u Srebrenicu se vraćao djelić svakodnevnog života, a mladi su se okupljali na nogometnim turnirima.

Napad na igralište

Dvanaestog aprila 1993. poslijepodne na igralište ispred osnovne i srednje škole u Srebrenici pale su granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske (VRS). Prema izvještaju Helsinki Watcha, vatra je pogodila igralište oko 15 sati. Na igralištu su u tom trenutku bila uglavnom djeca i mladi ljudi.

Izvori se razlikuju i u pogledu broja granata: prema zvaničnom podatku pale su četiri, dok drugi izvori navode tri, šest ili sedam.

Broj žrtava

Prema zvaničnim podacima, na mjestu je ubijeno 74 bošnjačka civila, a ranjeno je oko 100 ljudi, većinom mladih. Prema pisanju N1 i Detektora, mnogi ranjeni umrli su na putu do bolnice ili u samoj bolnici, pa se ukupan broj žrtava navodi kao 105. Naser Orić, komandant ARBiH u Srebrenici, u svojoj knjizi „Srebrenica svjedoči i optužuje“ iznosi vlastite podatke o napadu, a ljekar ARBiH Nedret Mujkanović dao je 1993. svoje podatke o žrtvama listu The New York Times. Njihove brojke razlikuju se od zvaničnih. Utvrđivanje tačnog broja dodatno otežava činjenica da je dokumentacija srebreničkog zdravstvenog centra uništena u julu 1995.

Među ubijenima bili su devetnaestogodišnji Hidajet Begić iz Srebrenice i Fikreta Ibrahimović.

Svjedočenja preživjelih

Prema svjedočenju Mirze Ibrahimovića, koji je tada imao 12 godina, eksplozija je pred njegovim očima raznijela dječaka pored njega. Neko je viknuo „Bježi“, a on se sklonio u podrum.

Hasan Hasanović, tada maloljetan, ranjen je u napadu. Eksplozija ga je nakratko onesvijestila, a potom je pobjegao u obližnju kuću. „Suddenly, four meters in front of me on this playground, an explosion“ („Odjednom, četiri metra ispred mene na ovom igralištu, eksplozija“), prisjetio se kasnije. Prema njegovim riječima, istog dana Srebrenicu je posjetio francuski general Philippe Morillon.

Ranjeni su pristizali u ratnu bolnicu. Prema svjedočenju ljekara Avde Hasanovića, ondje se operisalo bez anestezije, instrumenata, krvi i lijekova, a amputacije su izvođene pilom dezinficiranom rakijom.

Bez odgovornosti

Četiri dana nakon napada, 16. aprila 1993, Ujedinjene nacije proglasile su Srebrenicu zaštićenom zonom.

Prvobitna optužnica Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) protiv Radovana Karadžića i Ratka Mladića, podignuta 24. jula 1995, navela je granatiranje igrališta u Srebrenici 12. aprila 1993. među napadima na okupljene civile, uz 15 žrtava. Konkretni počinioci napada nikada nisu identifikovani, zvanična istraga nikada nije provedena i za ovaj zločin niko nije suđen. „No one has answered for the crime as yet“ („Za zločin još niko nije odgovarao“), izjavio je 2023. zamjenik načelnika općine Srebrenica Hamdija Fejzić.

Sjećanje

Svakog 12. aprila Majke Srebrenice održavaju komemoraciju kod igrališta na kojem se nalazi spomen-ploča.