Nakon pada Srebrenice u julu 1995. žena koju arhiva navodi samo inicijalima H. T. potražila je spas u Potočarima, gdje se nalazila baza nizozemskog bataljona UNPROFOR-a. Prema njenom svjedočenju, vojnici VRS-a su je ondje silovali, a muškarci iz njene porodice ubijeni su pokušavajući kroz šumu doći do teritorije pod kontrolom ARBiH. O onome što je preživjela mogla je govoriti tek nakon mnogo godina.
Lično svjedočenje · Srebrenica · 11. juli 1995. – 15. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine sedamnaestogodišnji svjedok O predao se 13. jula zajedno s nekoliko hiljada muškaraca, nakon što im je preko razglasa obećana zaštita po Ženevskim konvencijama. U zoru 15. jula pogođen je na mjestu masovnog strijeljanja, ali je preživio među tijelima i s još jednim preživjelim stigao na teritorij ARBiH. Svoje svjedočenje iznio je 13. aprila 2000. godine pred ICTY-jem u procesu protiv Radislava Krstića.
Opis događaja · Školsko igralište osnovne i srednje škole u Srebrenici · 12. april 1993.
Dvanaestog aprila 1993. granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske pale su na školsko igralište u opkoljenoj Srebrenici, gdje se održavao nogometni turnir i gdje su se okupila uglavnom djeca i mladi. Prema zvaničnim podacima, na mjestu je ubijeno 74 bošnjačka civila, a ukupan broj žrtava navodi se do 105. Zvanična istraga nikada nije provedena i za napad do danas niko nije suđen.
Rano ujutro 10. jula 1992. pripadnici 17. lake pješadijske brigade VRS i policija napali su selo Biljani u općini Ključ i u jednom danu ubili, prema različitim izvorima, između 258 i 264 bošnjačka civila. Tijela su odvezena u masovne grobnice, a zločin je otkriven tek nakon oslobođenja Ključa u septembru 1995. Za masakr je pravomoćno osuđen samo komandir čete Marko Samardžija, i to ne za ubistva, nego za protivpravno zatvaranje civila.
Lično svjedočenje · Osnovna škola „Vuk Karadžić“ u Bratuncu · 9. maj 1992. – 16. maj 1992.
Prema svjedočenju dječaka iz Cerovca u području Hranče, srpske snage su 9. maja 1992. napale njegovo selo, a on je s drugim bošnjačkim muškarcima odveden u fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“ u Bratuncu, gdje su zatočenici tučeni i ubijani. Preživjeli su nakon tri dana prebačeni u logor na Palama, a 16. maja 1992. prešli su na teritoriju pod kontrolom ARBiH kod Ilijaša.
Historija jedinice · Gacko · april 1992. – novembar 1992.
U proljeće i ljeto 1992. Bošnjaci iz općine Gacko izloženi su zastrašivanju, zatvaranju, ubijanju i nasilnom protjerivanju, a žene, djeca i stari odlaze u susjedne općine i sve do Makedonije. Dio prognanih muškaraca probio se do Mostara, gdje je 26. augusta 1992. formiran Samostalni gatački bataljon „Šargan“, koji je potom ušao u sastav 4. korpusa Armije RBiH i kasnije u 49. laku brigadu.