Biljani, 10. juli 1992: selo ubijeno u jednom danu

Selo u dolini Sane

Biljani su bili bošnjačko selo u općini Ključ, u dolini rijeke Sane u Bosanskoj krajini. Sastojali su se od niza zaselaka koji su nosili imena porodica: Donji Biljani, Brkići, Osmanovići, Domazeti, Džaferagići, Ćehići, Mešani i Jabukovci, kao i Botonjići.

10. juli 1992.

Rano ujutro 10. jula 1992. srpske vojne i policijske snage upale su u Biljane. Napad je predvodila 17. laka pješadijska brigada VRS, zajedno s rezervnom i aktivnom policijom. Trećom četom Saničkog bataljona ove brigade komandovao je Marko Samardžija.

Prema svjedočenjima preživjelih, ljudi su ubijani ispred bivše osnovne škole i doma kulture. Do večeri su ubijeni muškarci, žene, djeca i starci – prema različitim izvorima, između 258 i 264 bošnjačka civila. Selo je gotovo prestalo postojati.

Najmlađa žrtva bila je Amila Džaferagić, beba stara četiri mjeseca (prema jednom izvoru tri mjeseca), koja je stradala u jami, u naručju ubijene majke. Među žrtvama ekshumiranim iz grobnice Lanište I kasnije su pronađeni i njen četverogodišnji brat i majka. Najstarija žrtva bio je Bećo Ćehić, star 85 godina.

Botonjići

Prema svjedočenjima preživjelih koja je zabilježio portal genocid.ba, u zaseoku Botonjići ubijeno je 57 ljudi iz četrdesetak kuća. Prema istim svjedočenjima, jedanaest starih i bolesnih ljudi spaljeno je u štali, a Behar i Paš Botonjić spaljeni su u svojoj kući. Hidajet Botonjić kasnije je pronašao i sahranio posmrtne ostatke svoje majke, spaljene u štali.

Preživjeli

Prema istom izvoru, preživjelo je pedesetak stanovnika, uglavnom onih koji su se tog jutra zatekli u voćnjacima, u šumi iznad sela ili u inostranstvu.

Šemsudin Džaferagić preživio je kao jedini muškarac iz svoje porodice. Prema njegovom svjedočenju, ubijeni su njegov brat, sestra, majka i kćerka Amila. „Pogledom sam ih ispratio u smrt“, rekao je.

Elvedin Domazet imao je tada petnaest godina. Preživio je, a njegovog oca su odveli i ubili. Nesima Avdić izgubila je, prema svjedočenjima, oca, majku, brata i amidžu. Elvis Bećirević, tada desetogodišnjak, izgubio je cijelu porodicu.

Tijela u masovnim grobnicama

Tijela ubijenih odvezena su kamionima i buldožerima u više masovnih grobnica na području općine Ključ. Do kraja 1992. godine općinu Ključ moralo je napustiti gotovo 17.000 nesrpskih stanovnika.

Zločin je izašao na vidjelo tek nakon što je Armija RBiH u septembru 1995. oslobodila Ključ. U novembru 1995. pronađena je prva masovna grobnica sa 16 žrtava. Iz jame Lanište I od 5. oktobra do 15. novembra 1996. ekshumirano je 188 žrtava. Iz grobnica Lanište I te Crvena zemlja I i II ukupno je ekshumirano oko 220 tijela, a u okolini Biljana pronađene su još 34 grobnice.

Suđenje

U martu 2005. Sud BiH podigao je optužnicu protiv Marka Samardžije zbog naređivanja napada i učešća u masakru. Prvostepenom presudom od 3. novembra 2006. osuđen je na 26 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti. Apelaciono vijeće ukinulo je tu presudu 25. maja 2007. Dana 23. oktobra 2008. apelaciono vijeće Suda BiH osudilo ga je na sedam godina zatvora za zločin protiv čovječnosti – zatvaranje i drugo teško oduzimanje fizičke slobode. Marko Samardžija time je pravomoćno osuđen za protivpravno zatvaranje civila, a ne za ubistva u Biljanima.