Lično svjedočenje · Omarska · 30. april 1992. – 6. august 1992.
Ante Tomić iz Ljubije: pretučen do besvijesti i bačen među mrtve u Omarskoj
Ante Tomić, bosanski Hrvat i rudar iz Ljubije, uhapšen je u noći 13. na 14. juna 1992. i proveo je gotovo tri sedmice u logoru Keraterm, a zatim više od mjesec dana u Omarskoj, gdje je bio pretučen do četverodnevne nesvijesti i bačen na gomilu mrtvih tijela. Preživio je i 2001. svjedočio pred Haškim tribunalom u postupku protiv komandanata Keraterma.
Gdje i kada
Omarska
- Datum
- 30. april 1992. – 6. august 1992.
- Koordinate
- 44.89° N · 16.90° E
Ljubija u proljeće 1992.
Ante Tomić je 1992. imao 34 godine. Bio je bosanski Hrvat iz Ljubije u općini Prijedor, mjesta u kojem su Hrvati činili otprilike polovinu stanovništva, i radio je u rudnicima Omarska. Sa susjedima svih nacionalnosti dobro se slagao.
Navečer 30. aprila 1992. policija je u Ljubiji zatvorila kafanu i proglasila policijski sat. Tako je Tomić saznao da je SDS preuzela vlast u Prijedoru.
Dvadeset četvrtog maja čuo je da se sprema napad na Donju Ljubiju i krenuo je onamo s prijateljima Srbima, Hrvatima i Muslimanima. Zaustavili su ih pripadnici Teritorijalne odbrane. Do sredine juna Ljubija je bila potpuno odsječena: telefoni nisu radili, autobusi nisu saobraćali. „Bili smo potpuno izolovani“, rekao je Tomić.
Hapšenje i logor Keraterm
U noći 13. na 14. juna 1992. u njegov stan došla su dvojica srpskih vojnika – njegovi susjedi. Zajedno s desetak muslimanskih i hrvatskih muškaraca starih od 16 do 60 godina odveden je u logor Keraterm. Jedan od odvedenih bio je pretučen i bos, drugi u pidžami.
U Keratermu je gotovo tri sedmice bio zatočen u prostoriji broj 2, zajedno s oko 400 ljudi. Nikada nije saslušan niti mu je rečeno zašto je zatočen. Zatočenici su morali razvrstavati stvari opljačkane iz spaljenih sela.
Tomić je svjedočio o nasilju kojem je prisustvovao. Emsud Bahonjić umro je dan ili dva nakon što ga je udarao nogama Dušan Knežević „Duća“, kasnije pravosnažno osuđen. Pretučeni su sedamnaestogodišnji mladić albanske nacionalnosti i dvojica albanskih poslastičara. Jovan Radočaj, Srbin, pretučen je i iste noći ubijen; prema Tomićevom svjedočenju, odlazeći je rekao: „It's all over“ („Sve je gotovo“). Policajci iz Ljubije Drago Tokmadžić i Esad Islamović bili su pretučeni; Tokmadžić je umro, a Islamović je preživio i prebačen u bolnicu. Među onima koji su ih tukli bio je Zoran Žigić, kasnije pravosnažno osuđen.
Milan Ćurguz „Krivi“ dovodio je zatočenike u logor, ali im je istovremeno i pomagao. Ubijen je – prema Tomićevim riječima, upravo zbog te pomoći. Njegov brat Pero Ćurguz, radnik Crvenog krsta, prvo je Tomiću rekao da su Milana ubili Srbi, a zatim je na televiziji Banja Luka tvrdio da su ga ubili Muslimani.
Prema Tomićevoj procjeni, za vrijeme njegovog boravka u Keratermu ubijeno je desetak ljudi.
Omarska
Četvrtog jula 1992. Tomić je s još 115 muškaraca iz Ljubije prebačen u logor Omarska. Opisao ga je kao mjesto bez pravila i bez ljudskog dostojanstva, gdje su stražari i posjetioci tukli zatočenike u bilo koje doba. Prema njegovoj procjeni, u Omarskoj je dnevno ubijano najmanje 10 do 15 zatočenika.
Jednom je pretučen tako teško da je četiri dana ležao bez svijesti. Stražari su ga bacili na gomilu mrtvih tijela, gdje ga je živog pronašao jedan suzatočenik. Prema njegovom svjedočenju, najteže noći tukao ga je jedan stražar zajedno s još do sedmorice drugih. Komandant u logoru Omarska bio je Miroslav Kvočka, kasnije pravosnažno osuđen.