Lično svjedočenje · Omarska · juni 1992. – august 1992.
„U logoru se umire i po sto puta dnevno“: svjedočenje Ante Tomića o Keratermu, Omarskoj i Trnopolju
Ante Tomić iz Ljubije, bivši radnik rudnika Omarska, uhapšen je početkom juna 1992. i prošao je logore Keraterm, Omarska i Trnopolje. Prema njegovom svjedočenju, posljednje noći u Omarskoj pretukli su ga mlađi brat komandanta Miroslava Kvočke i drugi stražari, a u logoru je gledao kako umiru njegovi supatnici. Nakon rata živi u Hamburgu, piše o logoru i svjedoči.
Rudar iz Ljubije
Ante Tomić, rodom iz Ljubije, prije rata je radio u rudniku Omarska. Prema vlastitom svjedočenju, u rudniku je bio od priprema za njegovo otvaranje: najprije kao prevodilac njemačkim inženjerima, a kasnije u separaciji. Krug rudnika u kojem je godinama radio u ljeto 1992. postao je logor u kojem je i sam bio zatočen.
Hapšenje i Keraterm
Početkom juna 1992. Tomić je uhapšen dok je spavao. Najprije je bio zatočen u logoru Keraterm, a 4. jula 1992. prebačen je u Omarsku.
Svakodnevica u Omarskoj
Tomić opisuje dan u Omarskoj kroz obrok. Prema njegovim riječima, zatočenici su za jelo imali oko 240 sekundi, uključujući čekanje u redu i trčanje do menze. Dobijali su rijetku supu i hljeb star pet dana, a stražari su ih tukli i pri ulasku i pri izlasku.
Prema Tomićevom svjedočenju, jednog vrelog dana, dok je na „pisti“ bilo oko 500 zatočenika, zatočenik po imenu Rizo odgovorio je stražaru. Zbog tog odgovora pet do šest stražara ga je pretuklo i odnijelo iza „bijele kuće“. Tomić kaže da je Rizo tada ubijen. Rizovo prezime u svjedočenju nije navedeno.
Tomić se sjeća i prijedorskog ljekara dr. Ese Sadikovića. Prema njegovom svjedočenju, dr. Sadiković je i sam bio zatočenik, ali je pomagao drugim zatočenicima sve dok nije ubijen. U julu 1992. zatočenici su, kako Tomić navodi, na betonu pronašli jednog od četvorice braće Daltonovih iz Ljubije, kojeg su zvali „Glumac“. Dr. Sadiković mu je liječio inficiranu ruku i on se oporavio.
O tom vremenu Tomić kaže: „U logoru se umire i po sto puta dnevno. Svaki dan.“ Tim riječima opisuje strah i patnju svakodnevice u logoru.
Noć bola
Najteže iskustvo Tomić naziva „noći bola“. Posljednje noći u Omarskoj, prema njegovom svjedočenju, u toaletu ga je počeo tući mlađi brat komandanta logora Miroslava Kvočke, a pridružili su mu se i drugi stražari. Tomić je ostao bez zuba i zadobio je unutrašnje povrede. O toj noći govorio je i pred Haškim tribunalom, pred kojim je svjedočio 2001. godine.
Miroslav Kvočka, komandant logora, pravosnažno je osuđen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju na sedam godina zatvora.
Trnopolje
Tomić je 6. augusta 1992. prebačen iz Omarske u logor Trnopolje.
Život poslije logora
Prema članku u kojem je govorio o svom iskustvu, Tomić nakon rata živi u Hamburgu i radi u građevinarstvu. U istom članku naveden je kao izvršni direktor nevladine organizacije „Građanski monitoring“ za jugoistočnu Evropu. Napisao je više od stotinu kratkih priča o logorima i posvetio ih supatnicima koji nisu preživjeli.
Kući se nije uspio vratiti. Prema istom članku, otprilike petnaest godina ranije krenuo je nazad, ali je na graničnom prelazu Izačić odustao i vratio se u Hamburg. Osvetu odbacuje. Želi istinu i pravdu, i da počinioci ne hodaju slobodno bosanskim ulicama.