Bakira Hasečić: glas preživjelih žena iz Višegrada

Višegrad u proljeće 1992.

Nakon zauzimanja Višegrada u proljeće 1992. godine lokalna srpska rukovodstva pokrenula su kampanju etničkog čišćenja protiv Bošnjaka. Dio te kampanje bilo je i seksualno nasilje nad bošnjačkim ženama i djevojkama. Prema iskazima žrtava, žene su bile odvođene i zlostavljane u policijskoj stanici, u sportskom centru i u ustanovi za zaštitu djece.

Posebno mjesto u sjećanju preživjelih zauzima lječilišni hotel Vilina Vlas, oko sedam kilometara od Višegrada. U njemu je Milan Lukić uspostavio sjedište svoje grupe, poznate kao „Bijeli orlovi“. Hotel je postao logor u kojem su bile zatočene i silovane bošnjačke žene i djevojke – prema procjenama, najmanje dvije stotine.

Lični gubitak

Jedna od žena koje su preživjele seksualno nasilje u Višegradu 1992. godine je Bakira Hasečić. O onome što je doživjela govori javno i pod vlastitim imenom. U ratu je ubijeno sedamnaest članova njene porodice, a njena sestra umrla je u Vilinoj Vlasi.

Za neke od njenih najbližih porodica je dugo ostala bez odgovora. Tek 2012. godine, oko dvadeset godina nakon nestanka, članovi porodice Bakire Hasečić identificirani su među žrtvama čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jezeru Perućac.

Svjedočenje

Bakira Hasečić odlučila je ne šutjeti. Prema njenom svjedočenju, samo u jednoj noći silovano je više od pedeset djevojaka. Također svjedoči da je pet ili šest žena koje su preživjele silovanje kasnije sebi oduzelo život.

Na čelu je Udruženja „Žena – žrtva rata“ sa sjedištem u Sarajevu, koje prikuplja dokaze o počiniocima i pomaže žrtvama. Prema dostupnim navodima, udruženje je doprinijelo podizanju optužnica protiv 29 osoba pred Haškim tribunalom (ICTY) i protiv više od 70 osoba pred bosanskohercegovačkim sudovima. Sama Bakira Hasečić svjedočila je kao svjedokinja optužbe u postupku protiv Željka Leleka i više puta pred ICTY-jem.

O zatočeništvu u Višegradu za BBC je govorila i jedna druga preživjela žena.

Presude i praznine pravde

Dana 12. januara 2009. godine Sud BiH pravosnažno je osudio Željka Leleka, pripadnika Stanice javne bezbjednosti Višegrad (MUP RS), na 16 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti u Višegradu, uključujući silovanje.

Dana 20. jula 2009. godine ICTY je Milana Lukića osudio na doživotni zatvor za ubistva i druge zločine počinjene u Višegradu. Kasni prijedlog tužilaštva da se optužnica proširi tačkama o silovanju i seksualnom ropstvu odbijen je, pa Lukić za seksualno nasilje nije ni optužen ni osuđen – iako je upravo njegovo sjedište u Vilinoj Vlasi postalo logor.

Iste godine Amnesty International upozorio je da niko nije optužen za silovanja u Vilinoj Vlasi i pozvao Tužilaštvo BiH da pokrene istragu. „The raped women of Višegrad deserve justice too“ (I silovane žene Višegrada zaslužuju pravdu), poručila je tada Nicola Duckworth iz Amnesty Internationala.