„Krvi je bilo na sve strane“: dječak iz Cerovca u fiskulturnoj sali škole u Bratuncu

Napad na Cerovac

Na genocid.ba svoje sjećanje na proljeće 1992. iznio je muškarac koji je tada bio dječak i živio s porodicom u Cerovcu, u području Hranče kod Bratunca. Prema njegovom svjedočenju, srpske snage napale su Cerovac 9. maja 1992. On navodi da su u napadu ubijeni njegov otac Hamed Salkić i rođak Džemal Salkić. Prema iskazu koji je jedan tadašnji zatočenik dao BIRN-u, tijelo Hameda Salkića je nekoliko dana ležalo u kanalu kod škole u Bratuncu. Gdje je i kada tačno Hamed Salkić ubijen, iz dostupnih izvora nije moguće pouzdano utvrditi.

Prema svjedočenju dječaka iz Cerovca, nakon napada se u skrovištu ponovo okupilo oko 15 muškaraca. Na poziv komšija su se predali.

Sud Bosne i Hercegovine pravosnažno je utvrdio da je od aprila do oktobra 1992. trajao napad na bošnjačke civile iz Hranče i Bratunca, koji je uključivao ubijanja i prisilne nestanke.

Fiskulturna sala škole „Vuk Karadžić“

Zarobljeni muškarci odvedeni su u Bratunac, u fiskulturnu salu Osnovne škole „Vuk Karadžić“, gdje su bošnjački muškarci u maju 1992. bili zatočeni tri dana. Podaci o broju zatočenika razlikuju se: prema optužnici protiv Save Babića bilo ih je oko 400, prema Radiju Slobodna Evropa oko 600, a prema Udruženju logoraša Bratunca oko 800. Isto udruženje procjenjuje da je u školi ubijeno oko 300 zatočenika.

Dječak iz Cerovca opisuje kako su stražari zatočenike uvodili u salu u grupama i kako je školsko dvorište bilo puno krvi. „Krvi je bilo na sve strane“, kaže on. Prema iskazima svjedoka, prva ubistva u školi počinili su pripadnici paravojne jedinice Željka Ražnatovića Arkana, a kasnije su ubijali i lokalni vojnici. Jedan tadašnji sedamnaestogodišnji zatočenik izjavio je za BIRN da se u sali ugušilo desetak zatočenika.

U školi je ubijen i Ahmet Salkić, brat dječaka iz Cerovca, prema njegovom svjedočenju otac petorice sinova mlađih od deset godina. Prema iskazu datom BIRN-u, Ahmet je ubijen metalnom šipkom, otprilike sat prije nego što je svjedok doveden u logor. Drugog brata, Hamdiju Salkića, tukli su cijevi od radijatora. Prema svjedočenju dječaka iz Cerovca, ubijanje je prekinuo tek oficir kojeg su zatočenici zvali „kapetan“.

Pale i put prema Ilijašu

Nakon tri dana preživjeli zatočenici prebačeni su u logor na Palama, gdje su i dalje maltretirani. Dana 16. maja 1992. prešli su na teritoriju pod kontrolom ARBiH kod Ilijaša.

Prema vlastitom svjedočenju, dječak je potom boravio kod jedne porodice u Visokom, a sredinom 1993. otišao je kod majke i brata u Tuzlu. Prema njegovom kazivanju, brat Hamdija je kasnije zarobljen u Ahatovićima i ubijen u logoru kod Ilijaša, a njegovi posmrtni ostaci nisu pronađeni. Drugi dostupni izvori o Hamdijinoj sudbini nakon maja 1992. ne govore.

Žrtve, sjećanje i pravda

Prema zvaničnim podacima, u općini Bratunac je 1992. ubijeno 603 Bošnjaka. Žrtve iz Bratunca iz 1992. godine ukopane su u Memorijalnom centru Veljaci, osnovanom 2007. godine.

Sud BiH je 2015. godine oslobodio komandanta Vojne policije Bratunac Savu Babića optužbi za nezakonito zatočenje, premlaćivanje i ubistva zatočenika u školi.

Sud BiH je 3. septembra 2024. pravosnažno osudio Milana Trišića, pripadnika Teritorijalne odbrane Bratunac i Bratunačke brigade VRS, na 13 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti počinjene nad civilima iz Hranče i Bratunca 1992. godine. Prvostepenom presudom od 13. decembra 2023. bio je osuđen na 15 godina.