Prema optužnici, oko 16. ili 17. jula 1995. pripadnici jedinice Škorpioni strijeljali su na Godinjskim barama kod Trnova šestoricu zarobljenih Bošnjaka, među kojima su bila i dvojica maloljetnika, Safet Fejzić i Azmir Alispahić. Jedan od pripadnika jedinice snimio je pogubljenje kamerom. Snimak je deset godina kružio među vojnicima, a nakon prikazivanja na suđenju Slobodanu Miloševiću 2005. komandant Škorpiona Slobodan Medić i drugi pravosnažno su osuđeni u Beogradu.
Lično svjedočenje · Orahovac · juli 1995. – mart 1996.
Fahrudin Muminović imao je šest, možna sedam godina kada je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, zajedno s ocem odveden na stratište kod Orahovca u blizini Zvornika. Prema svjedočenju jednog pripadnika Zvorničke brigade VRS pred Haškim tribunalom, ranjeni dječak se nakon strijeljanja podigao iz gomile tijela i prebačen je u bolnicu u Zvorniku. Fahrudin je preživio, a kao odrastao čovjek svjedočio je pred Haškim tribunalom o genocidu u Srebrenici.
Lično svjedočenje · Srebrenica · 11. juli 1995. – 15. juli 1995.
Nakon pada Srebrenice 11. jula 1995. godine sedamnaestogodišnji svjedok O predao se 13. jula zajedno s nekoliko hiljada muškaraca, nakon što im je preko razglasa obećana zaštita po Ženevskim konvencijama. U zoru 15. jula pogođen je na mjestu masovnog strijeljanja, ali je preživio među tijelima i s još jednim preživjelim stigao na teritorij ARBiH. Svoje svjedočenje iznio je 13. aprila 2000. godine pred ICTY-jem u procesu protiv Radislava Krstića.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 14. juli 1995.
Ramo Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubio je u julu 1995. mlađeg sina Edina u granatiranju Srebrenice, a nakon pada enklave krenuo je sa starijim sinom Nerminom kroz šumu prema Tuzli. Snimak na kojem zarobljeni Ramo doziva Nermina i druge muškarce da izađu iz šume postao je jedan od najpoznatijih prizora srebreničkog genocida; otac i sin su ubijeni, a pokopani su u Potočarima 2009. godine.
Biografija · Srebrenica · 6. juli 1995. – 13. juli 1995.
Saliha Osmanović iz Dobraka kod Skelana izgubila je u julu 1995. u Srebrenici mlađeg sina Edina, muža Ramu i starijeg sina Nermina. Ramo je ostao zabilježen na snimku na kojem, zarobljen, doziva sina iz šume. Saliha je o tome svjedočila pred Haškim tribunalom u postupku protiv Ratka Mladića i vratila se u Dobrak, gdje je obnovila kuću građenu za svoje sinove.
Senad Beganović imao je četrnaest godina kada je ubijen u julu 1995. nakon pada Srebrenice. Njegovi posmrtni ostaci pronalaženi su u četiri navrata, između 1998. i 2007, u grobnicama Zeleni Jadar, Glogova i Budak, a ukopan je 2014. u Potočarima pored oca. Njegova sudbina pokazuje kako su tijela žrtava premještana iz primarnih u sekundarne grobnice da bi se prikrio zločin.
Rudolf Hren, katolik koji je u Srebrenicu došao kao tromjesečna beba, nestao je u julu 1995. godine, nakon pada Srebrenice, dok se s kolonom muškaraca kroz šumu probijao prema Tuzli. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u sekundarnoj masovnoj grobnici u Kamenici i identifikovani 2010. godine. Majka, supruga i kćerka odlučile su da bude ukopan u Memorijalnom centru Potočari, među ljudima s kojima je živio i s kojima je stradao.
Opis događaja · Omarska · 5. august 1992. – 6. august 1992.
Dr. Esad Sadiković, cijenjeni ljekar iz Prijedora, 1992. godine bio je zatočen u logoru Omarska, gdje je, prema Institutu za istraživanje genocida Kanada, i dalje pomagao zatočenicima kao ljekar. U augustu 1992., neposredno pred raspuštanje logora, odveo ga je stražar, a zatočenici su ustali i zahvalili mu se, kako je pred Haškim tribunalom svjedočio Nusret Sivac. Njegovi posmrtni ostaci, prema Institutu, pronađeni su u pećini kod Sanskog Mosta i ukopani u Prijedoru 2007. godine.
Dvanaestog jula 1992. iz zatočeništva u bivšoj diskoteci Perčin u Doboju izvedeno je pedesetak zatočenika, koji su potom korišteni kao živi štit. Prema sudskim presudama, tom prilikom je ubijeno šesnaest ljudi. Za ubistva na živom štitu do danas niko nije osuđen.
Opis događaja · Foča · juni 1992. – decembar 1992.
Slovenski fotoreporter Alojz Krivograd, zvani Futy, krenuo je u ljeto 1992. prema opkoljenom Goraždu, ali su ga u Foči zarobile srpske snage. Od tada se vodi kao nestao, a prema dostupnim saznanjima vjerovatno je ubijen kod jame Piljak na planini Maluša. Njegovo tijelo do danas nije sa sigurnošću pronađeno.
Opis događaja · Bijeli Potok · 26. maj 1992. – 8. juni 1992.
Prvog juna 1992. u Bijelom Potoku kod Zvornika srpske snage odvojile su bošnjačke muškarce i dječake iz okolnih sela od žena, djece i starijih osoba i odvele ih u Tehničku školu u Karakaju. Zatočenici su tamo umirali od vrućine i žeđi, bili su premlaćivani, a zatim strijeljani, dok je dio odvezen u Pilicu i u Gerinu klaonicu. Prema podacima Anadolu Agencije ubijeno je oko 675 muškaraca i dječaka, a posmrtni ostaci oko 245 žrtava do danas nisu pronađeni.
Lično svjedočenje · Omarska · maj 1992. – august 1992.
Prema vlastitom svjedočenju, Drago Perković bio je zatočen u logoru Omarska, gdje mu je zatočeni ljekar iz Prijedora, dr. Esad Sadiković, zvani Eso, bez ikakvih sredstava očistio teško upaljenu ranu na ruci. Perković je preživio. Dr. Sadiković je u augustu 1992. godine odveden iz logora i ubijen.