Opis događaja · Vogošća · mart 1992. – oktobar 1992.
Kod Sonje: zatočene žene iz Vogošće i optužbe protiv generala UNPROFOR-a
Od marta 1992. penzion i restoran „Kod Sonje“ u Vogošći, oko deset kilometara sjeverno od Sarajeva, i bunker iza njega služili su Vojsci Republike Srpske kao zatočenički objekti za bošnjačke i hrvatske civile. Tu je silovano najmanje petnaest žena i djevojaka, a upravnik vogošćanskih zatočeničkih objekata Branko Vlačo pravosnažno je osuđen na 13 godina zatvora. Prema svjedočenjima koja je 1993. objavio Newsday, objekat su posjećivali i pripadnici UNPROFOR-a; Kantonalno tužilaštvo Sarajevo 2006. je pokrenulo istragu protiv kanadskog generala Lewisa MacKenzieja, koji optužbe odbacuje i nikada nije optužen niti mu je suđeno.
Penzion koji je postao zatvor
Vogošća, na sjevernom rubu Sarajeva, od proljeća 1992. bila je pod kontrolom bosanskosrpskih snaga. U martu 1992. penzion s restoranom „Kod Sonje“ (poznat i kao Sonja’s Kon-Tiki), smješten oko deset kilometara sjeverno od Sarajeva, pretvoren je u zatočenički objekat. Iza penziona nalazio se betonski bunker, poznat kao „Bunker“, u kojem su držani zarobljeni Bošnjaci i Hrvati. Nadležnost nad oba objekta imala je Vojska Republike Srpske (VRS).
Zatočenici su svakodnevno zlostavljani i mučeni, a odvođeni su i na prisilni rad na prvu liniju fronta, gdje su ubijani i ranjavani. Žene i djevojke bile su izložene seksualnom nasilju: u penzionu „Kod Sonje“ silovano je najmanje petnaest žena i djevojaka.
Branko Vlačo i zatočenički kompleks u Vogošći
„Kod Sonje“ i „Bunker“ bili su dio šireg sistema zatočeničkih objekata u Vogošći. Sud Bosne i Hercegovine utvrdio je da je Branko Vlačo, kao upravnik zatočeničkih objekata Planjina kuća, Nakina garaža i Bunker u Vogošći, u periodu od maja do 21. oktobra 1992. pomagao progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva.
Sud BiH je 4. jula 2014. u prvom stepenu osudio Branka Vlaču za zločine protiv čovječnosti na 15 godina zatvora. Apelaciono vijeće Suda BiH smanjilo mu je 15. aprila 2015. kaznu na 13 godina zatvora.
Borislav Herak
Borislav Herak, vojnik bosanskosrpskih snaga, uhapšen je 11. novembra 1992. zajedno sa Sretkom Damjanovićem. Između ostalog, optužen je za silovanje žena koje su bosanskosrpske snage držale u motelu oko deset kilometara sjeverno od Sarajeva. Vojni okružni sud u Sarajevu osudio je 30. marta 1993. Heraka i Damjanovića na smrtnu kaznu.
Pred sudom je Herak izjavio da je u „Kod Sonje“ dolazio dva do tri puta sedmično, da je tamo silovao žene i da je jednom tamo vidio pripadnike UN-a. U januaru 1996. povukao je svoje iskaze, tvrdeći da su iz njega izvučeni batinama. Dijelovi priznanja pokazali su se netačnim: braća Kasim i Asim Blekić, za čije je ubistvo bio optužen Damjanović, pronađeni su živi. Herakova kazna smanjena je 30. novembra 1998. na 40 godina, a 16. marta 1999. na 20 godina zatvora.
Svjedočenja o posjetama pripadnika UNPROFOR-a
U maju 1992. kanadski general-major Lewis MacKenzie uspostavio je Sektor Sarajevo mirovnih snaga UNPROFOR i preuzeo komandu nad njim; u Sarajevu je komandovao do augusta 1992.
Prema svjedočenjima 12 bošnjačkih i 3 srpska svjedoka s kojima je razgovarao američki list Newsday, pripadnici UNPROFOR-a posjećivali su „Kod Sonje“ tokom ljeta i jeseni 1992. Dvije žene izjavile su Newsdayu da su u objektu silovane – jedna, prema vlastitom svjedočenju, od strane oficira UN-a, a druga od strane vojnika bosanskosrpske vojske.
Policajac iz Vogošće R. D. posvjedočio je da je vidio kako se vozila UNPROFOR-a zaustavljaju ispred restorana i kako vojnici nakon otprilike devedeset minuta odlaze s mladim ženama, koje su odvezene u crvenom Volkswagenu. Prema njegovom svjedočenju, stražari su mu rekli da je komandant jedinice UN-a bio sam MacKenzie. Newsday, međutim, navodi da je MacKenzie u to vrijeme bio u Beogradu. MacKenzie je kategorički negirao da je ikada posjetio „Kod Sonje“: „Nikad nisam bio u Vogošći. Nisam pio i orgijao sa Srbima.“